Ponekad se pitam kako je ovo dijete betona preživjelo sve izazove njive do sada. Prije svega neznanje, vlastito nestrpljenje pa i perfekcionizam, more grešaka i puno fizičkog rada na koji nisam bila navikla, te onu suludu želju da sve napravim po nekim svojim zamislima. Ovo zadnje je bilo najteže.

 

Sinoć smo se smijali nekim starim fotkama, uglavnom zabilježenim u očaju i muci svojoj, a ovo je kratka kronološka priča o našem početku i toj najvažnijoj prvoj godini. Nek’ ostane uknjiženo. Za ‘ko zna jednog dana neki dokumentarac (ili možda vestern?) „Bilo jednom na Maloj Njivi“.

 

Kolovoz, 2020

 

Naš prvi mjesec. Imali smo jednu staru plavu ceradu koju smo nosili sa sobom u autu i svaki put prostirali na sredinu njive, k’o bazu, d’o dom, ko nešto naše.  Jer njiva je bila gola, najgolija divlja livada. A meni je očajnički trebao osjećaj da sam tu doma, da se imam gdje ugnijezditi. Ništa nismo imali, ni prilaz za auto. Parkirali smo se kod susjeda, a sve od alata, uključujući i rolu wc papira smo svaki dan vozali sa sobom u gepeku. Ili nismo. Kad bismo zaboravili pa smo razgrtali zemlju rukama.

Komposter! Stavili smo prvu instalaciju, komposter od drvenih letvica u kut njive, kako bi započeli stvaranje vlastitog komposta. Kao, to se tako radi. Rođene veze nismo imali što je kompost i kako nastaje, osim da nešto razgrađuje nešto drugo. Ali nema veze. S obzirom da smo više jeli, manje proizvodili, šanse da nagodinu imamo šaku komposta bile su velike.

Nabavili smo trimer i počeli, ne znam hoće li ovo zvučati pretenciozno?, održavati njivu na totalno profi način. Izradili smo prilaz za auto, da se imamo kud parkirati i počeli planirati ostalo.

Stigla je i kućica. Ajde, sad smo imali di ostavit onu rolu wc papira s početka priče, hranu za divlje mačke koje su se sjatile oko nas (i ostale) i komplet mini alata za vrtlare hobiste koji sam preselila s terase. Trebam li reći da je ta lopatica svojom veličinom izgledala urnebesno smiješno kad ju se postavi u perspektivu današnjih par tisuća kvadrata. Kao, ček’ stvarno misliš s tim radit na njivi? Pa da. Good luck.

I kao začin za kraj – evo ga. Prvi susret s wildllifeom – uboo me obad. Obad čovječe. Od svih živalji tamo po susjednim poljima on ubode mene. Tri tjedna sam se oporavljala. Dobro, dva dana fizički i ostalo psihički. Prvi put sam pomislila da ovo možda ipak nije za mene.

 

Rujan, 2020.

 

Zaključujem da je najbolje da ja odem naučiti nešto o samoniklom bilju jer na ovoj livadi sigurno raste nešto dobro. Ako ništa od onog sjemena koje sam gomilala ne bude raslo, da se investicija bar donekle isplatila. Ništa, brstit ćemo maslačak i piti čaj od stolisnika. Toliko sam znala.

No, ono što nisam znala, a što je u nekom trenutku postalo presudno za moju psihu, ego i budućnost njive jeste da sam na tom tečaju upoznala Gordanu, svoju buduću učiteljicu permakulture. Strašno mi je išla na živce, o kako mi je samo išla na živce. Ja sam jako htjela da mi netko dođe i napravi plan – da mi da neki vražji nacrt i usmjeri me kud da što stavim. Al ne. Dođi u školu. Gordana, kako ovo? Kako ono? Čuj, to ti se uči u školi. Idući tečaj je tad i tad. Isuse, jesam rekla da mi je išla na živce?

 

Listopad, 2020.

 

Pred nama je odluka o tome kako ćemo obrađivati svoju zemlju, od sad pa na dalje. Puno sam učila o takozvanim vrtovima bez kopanja, čitala o štetnosti mehaničke obrade, uništavanju strukture tla i ubijanju života u njemu, pa sam nekako stvorila predrasudu prema oranju iako su nam susjedi već govorili da ne čekamo, sad je vrijeme ako mislimo išta uzgojiti nagodinu. A meni se srce lomi po pola. Jedni kažu nećeš moći nego tako, drugi kažu nemoj tako, uništit ćeš tlo. Kad ne znaš dovoljno da sam doneseš odluku, onda je svaka odluka teška. Koga slušati? No, oranje se ipak dogodilo, jer smo zaključili da ćemo taj put napraviti ono što nam je potrebno da vrt imamo čim prije. Kasnije se to pokazalo kao dobra odluka iz više razloga.

Odmah da kažem, ništa strašno se nije dogodilo s tim jednim zahvatom na zemlji. Sebi smo olakšali start, nikakva struktura se nije narušila, a bome ni život u tlu. No i ako jeste, mi smo ga već iduće godine obnovili. Povećao se broj glista, paukova, krtica, zemlja je prodisala.

 

Studeni, 2011.

 

Naručila sam sadnice voćki. Šuma! Imat ćemo šumu! U mojoj viziji dio njive se pretvara u šumski vrt, prostor dizajniran prema principima koji oponašaju mladu šumu i s vremenom pretvara u nešto samoodrživo i pomalo divlje.

No, priroda je to zamislila drugačije. U našem kraju padaju brutalne kiše. Sve je poplavilo, pa i njiva, naša, susjedne, ceste, sve. Pometeni su mi planovi za sadnju, jer vode ima do gležnjeva. Otkazujem voćke, sve je pod vodom. Susjedi se prave jako pametni i govore da se ta voda zadržava do kasnog proljeća, da nam je uzalud saditi išta, da nam ništa neće uspjeti. Kako obećavajuće, kako podržavajuće. Obuzima me očaj, odustajem po drugi put.

No, sreća u nesreći i dobro u naizgled lošem je da nam je oranje pokazalo kako se kreće voda po terenu i gdje se najviše zadržava. Da nismo napravili taj zahvat, ne bismo vidjeli koliki je nagib terena i ne bi uopće bili svjesni da imamo mini močvaru. Eto, kao i puno puta kasnije, imali smo više sreće nego pameti.

Da se vratim na Gordanu s početka priče, permakulturu i sve to što mi je jako išlo na živce. Evo mene kod nje opet u klupama, pohađam tečaj dizajniranja šumskog vrta. U nadi da ću iskamčit neke nove odgovore. Ništa od toga. Odustajem i odlučujem da ću završit i vražju edukaciju permakulturnog dizajniranja, pa nek ga voda nosi.

Očaj je postojan.

Voda raste s kišama i snijegom. Izučavamo metode drenaže polja, sve su agresivne, sve uključuju ogromne investicije, tražim novu njivu, listam oglase. Usput tražim i učim kako se sadi riža.

U glavi umjesto nasada pomidora vidim lelujave grmiće riže, mali kanu i sebe kako veslam s trokutastim šeširom. Nije korisno, ali je barem komično. Na trenutke život opet ima smisla.

 

Prosinac, 2020.

 

Nada umire zadnja. U nadi da je zadržavanje vode na tlu samo sezonska pojava, odlučujemo ipak pokušati ostati ovdje i stavljamo ogradu oko imanja. Krčimo potok koji su naseljavali dabrovi i svojim branama malo pomogli tom poplavljivanju. Plan za postavljanje ograde se komplicira jer sve radimo na ruke. Škrta sam i ne dam nekoliko desetaka tisuća kuna za nešto što realno ne košta više od par. Učim. Gutam sve filmove i knjige do kojih mogu doći. Sati video materijala, stranice i stranice ispisanih bilješki.

 

Veljača, 2021.

 

Vrijeme je za prvo sijanje. Volim znati svoje biljke od početka i odlučujem da ću sama napraviti rasadu. Zemlju sam nahranila s više od tisuću sjemenki svega i svačega.

 

Ožujak, 2021.

 

Voda se povukla. Povlačim i viziju u kojoj navigiram kanu. Život opet ima smisla. Gledamo kako nam frezaju. U kratkim rukavima smo, ponijeli smo za sijati grašak, krumpir, luk, i još malo luka.

Čekaj, kako se sadi krumpir? Nemam blage veze, čovječe. Na svim tim videima koje sam pogledala su već gotovi redovi. Izraslo žbunje. Kak napravit red? Čim? Zovem tatu. Halo ćaća, kako se sadi krumpir? Aha, napravim red i iskopam rupe? Ok, čim da iskopam? Motičicom. Nemam motičicu. Šta imaš? Pa… ništa. Rukom, kažeš? Probat ću, al zemlja je tvrda. Ok, da odustanem? Nema šanse.

Našla sam u autu pajser. Pajser čovječe! Iskopat ću rupe pajserom, zatrpati rukama i to je to! Jednadžba je na mjestu. Niste nikad sadili krumpir pajserom? Pojma nemate što propuštate.

 

Travanj, 2021.

 

I evo nas. Škola života. Edukacija iz permakulture počinje. Razbili su me već na prvom satu. Imam osjećaj da što više učim, manje znam. Osjećaj mi je posve istinit.

Pao je snijeg. Pao nevjerojatni snijeg iza Uskrsa! Sve je smrzlo. Sve. I grašak, i luk i krumpir. Jesmo, pokrili smo gredice vrtnim flis pokrivačima, ali uzalud. Minus sto je bilo! Onda se taj isti snijeg danima topio, nakon snijega su lile kiše i sav trud je pao u vodu. doslovno. Jer, guess what, njiva je opet pod vodom! Ostali smo bez cijelog uroda graška, krumpira i luka.

Više ni ne brojim koliko sam puta htjela odustati, mislim da je ovo peti! Gledam cijene njiva na njuškalu. Hoću novu njivu. Ovu bismo možda mogli lijepo prodati, povećala joj se vrijednost s postavljenom ogradom. Gdje u vražju mater da posadim presadnice koje imam doma. Da i njih prodam? On pokušava spasiti situaciju humorom. Koliko imaš tih flanaca? Oćeš da kupimo pitare pa da u njih posadiš? 500 pitara? Mislim da neće ići. Vizija njive kakvu sam zamišljala je potpuno urušena. Ovo je razina dublja od očaja.

 

Svibanj, 2021

 

Završiila sam edukaciju iz permakulture. Imam iskustvo. Imam znanje. Imam diplomu. Ali ima nešto što više nemam: ego. Iako ponovo imam više pitanja nego odgovora jedna stvar je jasna: moj pristup je cijelo vrijeme bio krivi. A to je pokušaj da njivu prilagodim sebi, umjesto sebe njoj. Ja sam ta koja je u glavi zamislila neku viziju kako bi to trebalo biti i koja je stalno nailazila na prepreke. Moj očaj je bio potpuno neutemeljen, jer kad stvari staviš na pravo mjesto i u sebi i na njivi, onda shvatiš da je potencijal za vrt samo dvadeset metara južnije. Novi koncept je stvoren u čas, a ja proživljavam lekciju života i onako, na staničnoj razini utjelovljujem jedan od principa kojima su nas učili: radi s prirodom, a ne protiv nje. Stvari sjedaju na mjesto. Vrt selimo na novu lokaciju, na dio koji nikad ne poplavljuje. Moj plan se urušio, moj ego se urušio, ali to samo znači da ni jedan ni drugi nisu bili održivi.

Konačni rezultat ovog katarzičnog procesa je održivi plan koji slijedimo dan danas i popis ciljeva od kojih smo ostvarili – SVE!

Novi početak. čeka nas nova obrada zemlje. Doma su presadnice od pola metra, sekvoje, čovječe. Voda je mistično preko noći otekla s imanja, toplo je, radimo prve gredice. Sve je neuredno, urednije ne može, kaos je. Sa svime smo malo kasnili radi promjene plana, pa kiša zbog kojih se zemlja nije mogla obrađivati. I kao da mi svega već nije dosta – ozlijedila sam nogu. Mirovanje. Kakvo crno mirovanje, doktore, jel vi shvaćate da ja imam njivu! Mirovat ću kad umrem, sad moram sadit. Baba je sve liječila rakijom. I ja ću. Malo cugam, malo na obloge. Šepam, al šta sad. Vrt se mora posadit.

Dva dana nakon što smo sve zasadili, temperatura je pala za desetak stupnjeva, a oluje su se zaredale s jakim vjertom i tučom. Gledam nebo, gledam zemlju, gledam sve strane svijeta, ne obećava. Ustajem se, psujem, oblačim kabanicu, krećem prema autu. Di ćeš? Idem spašavat biljke. Ok, idem s tobom. Kiša lije odozgo i odozdo, mi vežemo paprike i patliđane. Malo psujem, malo plačem. Samo da ne propadnu, samo da ne propadnu… Idući dan idem vidjeti jel što preživjelo: ostale su bez većine lišća, a ono malo što je ostalo je posve žuto. Zovem hitnu. Halo hitna! Kome treba pomoć? Malo meni, malo mojim biljkama. Mislim da je ovo bilo blizu infarkta. Biljke su se oporavile, ja ožiljke još njegujem.

 

Lipanj, 2021.

 

Prvi put da sam došla na njivu i da imam malo vremena za sjesti i uživati. Bez strke, bez moranja. Sjedim i uživam u prvim osjećajima postignuća, u prvim mini plodovima koji se naziru na našim biljkama.

No, sile svemira se i za to pobrinu: ugriz nepoznatog stvora preko noći pretvara moj gležanj u nešto veliko i tvrdo boje trule višnje. Halo hitna, opet ja. Šta je sad? Ugrizlo me nešto jako ljuto. Evo terapija, deset dana, noga na povišeno, mirujte. Ok, mislim da ću preživjeti. Noga ne izgleda lijepo, al koga briga za estetiku, glavno da radi. Tko god da me ujeo, naći ću ga i vratiti istom mjerom.

 

Srpanj, 2021

 

Suša je. Život na Njivi se svodi na nošenje kanti i zalijevanje. Da nemam 10 litara u svakoj ruci, zvučalo bi kao put do prosvjetljenja. Također, da nema svake večeri komaraca u rojevima plus nekih neidentificiranih letećih kukaca koji mi silom hoće u punđi gnijezdo sviti, isto bi se hvalila kako sam zen. Ali nisam.

Osim kad berem plodove. Prve plodove. Malo berem, malo plačem. Od sreće. 

 

Kolovoz, 2021.

 

Ćaća i mater dolaze u posjet da vide šta je to ta Njiva i sve to. Ćaći drhti glas. Mater se naklonila kad je ušla kroz kapiju. Bože, mora da nešto dobro radimo?

Idemo na prvi godišnji otkad smo njivari. Godišnji čovječe, kakav je to godišnji kad se ne mogu opustiti. Razmišljam o svemu što trenutno raste, a ja propuštam. I prvi put shvaćam, onako na staničnoj razini – moj život više nikad neće biti isti.

 

Rujan, 2021.

 

Spremam prvu zimnicu! Malo šalše od pomidora, malo paprika, malo zelenjave. Nema puno, al’ u srce više ništa ne stane! Shvaćamo da smo preživjeli prvu godinu. Zbrajamo lekcije. Rezimiramo sezonu. Kažu da je bila loša. Ja kažem da je super, s obzirom na sve. Doduše, više smo naučili nego što smo jeli, ali lekcije su ulog u budućnost!

 

Listopad, 2021.

 

Prvi put u povijesti spremamo Njivu za njeno prvo zimovanje.

 

Skupili ekipu i zasvirali kraj.

Počistili. Zašuškali. Zaštitili.

Kaže Igor da mu je baš teško što smo morali maknuti sve one biljke koje smo toliko voljeli i njegovali cijelo proljeće i ljeto, koje su nas hranile. I da ga to čini tužnim.

Čini i mene.

No.

Njiva je učiteljica Života i Smrti.

S njom uvijek plešeš na rubu.

Ništa nije uništeno.

Sve je na kompostu.

I živjet će dalje kao hrana vlastitim potomcima.

A pod zemljom je cijela generacija novog sjemenja.

Ciklus života se nastavlja.

Za gušt smo zapalili drvca i ispekli kestene.

Da ju i vatrom krstimo.

Kakav krasan kraj vikenda, sezone, ciklusa…

Zahvalna za sto života.